Globalizacija, zajednice i njihove potrebe

Na temelju ranije rasprave, nije teško razmotriti implikacije globalizacije na način kako razumjeti zajednice s kojima i za koje radimo, te čimbenike koje treba uzeti u obzir u identificiranju važnih potreba zajednice i povezivanju tih potreba s interesima učenika i partnera u zajednici. Razmatrajući prvo društveno-političko područje, obnova društvene povezanosti i zajednica koje podržavaju životni svijet je sama potreba zajednice. U tom kontekstu, potrebe za profiliranje, identitet sudionika trebale bi biti važno pitanje  u projektima društveno korisnog učenja, iznad vidljivih materijalnih potreba. Potrebno je obnoviti diskurzivne i javne prostore u lokalnim zajednicama, koje su potkopane kombiniranim učincima neoliberalizma i kompresije vremena i prostora. Također je bitna potreba za održavanjem interakcije i odnosa na različite načine, promicanjem novih demokratskih praksi. Poziv je da se sudionici rekonstruiraju kao aktivni građani, a ne kao potrošači, i kao samo-razvijajuća ljudska bića koja su članovi zajednica. Evo razloga za pristupe društveno korisnom učenju koji su usmjereni prema unutra, što znači da je njihova svrha podržati potrebe identiteta i zajednice samih sudionika u društveno korisnom učenju, kao i usmjereni prema vani – partnerstvo s drugima kako bi se dostigla uključivija i ekspanzivnija zajednica.

Drugo, sa specifičnim, ali ne i isključivim pozivanjem na političko-ekonomsku razinu, cilj ponovnog uvođenja demokracije i socijalne pravde u društvenu strukturu također je duboko impliciran u projektu ispravljanja ekscesa neoliberalne korporativne agende. Socijalna pravda, kao što ju je Young (2000) konceptualizirao, uključuje dva uvjeta: promicanje kapaciteta za samorazvoj i za samoodređenje. Samostalan razvoj, koji je suprotan ugnjetavanju, podrazumijeva skup kapaciteta koji samo društvene institucije podupiru kada “osiguravaju uvjete za sve osobe da uče i koriste zadovoljavajuće i ekspanzivne vještine u društveno priznatim okruženjima, te im omogućuju da igraju i komuniciraju s drugima ili izraze svoje osjećaje i poglede na društveni život u kontekstima u kojima drugi mogu slušati ”(Young, 2000, str. 31-32). Samoopredjeljenje, ponovno slijedeći Younga, “sastoji se u mogućnosti sudjelovanja u određivanju nečijeg djelovanja i stanja tog djelovanja; suprotno je dominaciji ”(str. 32). Trebao bih naglasiti da u oba slučaja referenca nadilazi osobne i relacijske, institucije i društvene strukture.

Neiscrpni popis potreba koje treba ispuniti kroz društveno korisno učenje, a koji je svjesno konstruiran kao javni i demokratski rad i kao opcija za socijalnu pravdu uključivao bi sljedeće. Prvo, kao što bi zajednice trebale imati tendenciju da uključuju ljude i organizacije koje su siromašne i slabe, fokus na neoliberalizam pomaže objasniti sistemske uzroke siromaštva i gubitka resursa i identificirati moguća rješenja. Moraju se razmotriti alternativni pravci, kao što je društveno korisno učenje koje podržava održive zajednice i lokalne gospodarske aktivnosti (vidi Shuman, 1998). Drugo, sve veći doseg privatnih (tj. korporativnih i sve više religijskih) institucija nasuprot javnih znači da se na ljude gleda više kao na kupce i volontere nego na građane. Ta činjenica potvrđuje potrebu za društveno korisnim učenjem koje radije naglašava djelovanje usmjereno na građane na javnim mjestima, nego da se građanstvo definira kao obrazovanje o karakteru i pretvara učenike u pružatelje usluga u ime građanske odgovornosti. Prilično je pohvalno  za studente da se uključe u takve aktivnosti, putem kojih će doprinijeti razvoju zajednice.  Treće, globalizacija utječe na načine na koje se siromaštvo definira i doživljava. Siromaštvo ovdje nije samo pitanje materijalnih i društvenih resursa koje osoba ima ili nema, nego i sposobnost mobilizacije i korištenja resursa na način koji omogućava ljudima da rastu i djeluju kako žele . Na primjer, ljudi koji ne mogu mobilizirati globalnu tehnologiju još su više u nepovoljnom položaju, bez obzira na njihove apsolutne resurse, budući da marginalizacija tehnološke revolucije stvara novu vrstu siromaštva.  U tom kontekstu, društveno korisno učenje za socijalnu pravdu značilo bi podržati sposobnost ljudi da mobiliziraju (materijalno, društveno, politički i tako dalje) sposobnosti za samo-razvoj i samoodređenje(odlučnost).

Stvaranje javnih prostora za globalno građanstvo i socijalnu pravdu

Vrijeme je da se vratimo na pitanje zajednice: kakvu bi kolektivnost trebalo uključivati društveno korisno učenje, koja podržava projekt za stvaranje javnih prostora za globalno građanstvo i socijalnu pravdu? Pojam partnerstva ima neke zasluge, iako ga treba izvući iz uobičajene definicije, privatne sfere, i smatrati javnim, na isti način na koji se obitelj i dom danas koriste kao metafore za presijecanje javnog i privatnog(vidi Belenky, Bond, & Weinstock, 1997). Barbara Holland predlaže da projekti koji se pridruže sveučilištu i zajednici razvijaju trajne, održive odnose, opisane kao partnerstva: djelotvorna partnerstva djeluju kao istinske zajednice društveno korisnog učenja. U zajednici koja konstantno uči i koja se temelji na partnerstvu u kampusu, svaki član uči, podučava, doprinosi i otkriva. Cijenjeni su svi oblici stručnosti i prepoznajemo da imamo različite ciljeve, ali kombiniranjem različitih snaga, svaka od naših potreba bit će ispunjena. (2002str. 13). Dolazimo do ideje  Boyteovog (1996) pojma javnog rada, koji sugerira povezivanje problematike zajednice i problematike aktivnog, participativnog građanstva jake demokracije. Pitanje uključuje stvaranje načina za zajednički rad koji poštuje svakog sudionika, podupire njegove kapacitete i potiče njegov doprinos zajedničkom djelovanju. Tu su povezanost i solidarnost. Ali što uključuje njihovo aktiviranje u partnerstvima društveno korisnog učenja? Vjerujem da je polazište, kao što i Corlett (1993) i Young (2000) sugeriraju, u pojmu okolnosti, što znači prepoznavanje toga da sudionici ulaze na teren kao subjekti s poviješću, iskustvom, odnosima, društvenim pozicijama i svojim pogledom na svijet i načinom komunikacije s drugima. Želim pogledati ideju o okolnosti i uzeti u obzir da glavni zadatak društveno korisnog učenja nije formiranje veza zajedništva, već postizanje razumijevanja putem različitosti na način koji omogućuje zajedničko djelovanje prema ciljevima socijalne pravde.

I tek kada ostvarimo taj cilj, tj. uspijemo kombinirati locirano znanje koje svatko od nas ima, stvoriti ćemo društveno znanje koje se može primijeniti na naš (javni) rad. Globalizacija uvelike povećava potrebu za javnim prostorom za dijalog, jer se njeni višestruko složeni problemi ne mogu riješiti od strane stručnjaka, već zahtijevaju kolektivno znanje različitih ljudi.

Razumijevanje putem različitosti je središnji fokus u knjizi Iris Marion Young (1997), Intersecting Voices. Young tvrdi da nije moguće ili preporučljivo slijediti staru metaforu stavljanja sebe na tuđe mjesto kada pokušavamo razumjeti njihovu perspektivu; umjesto toga, trebamo koristiti metaforu glasa i komunikacije: Način na koji sam shvatio tu drugu osobu je konstruiranje identifikacije i reverzibilnosti između nas, što znači da nikada ne prelazim vlastito iskustvo. Ali razumijevanje drugih možemo tumačiti ponekad kao “izlazak iz samog sebe” i kako bi naučili nešto novo. Komunikacija je ponekad kreativni proces u kojem druga osoba nudi novi izraz, a ja to razumijem ne zato što tražim kako se uklapa u dane paradigme, nego zato što sam otvoren i suspendiram svoje pretpostavke kako bih saslušao što druga strana ima za reći. (str. 52-53). Nema potrebe početi sa zajedničkim ciljevima ili nekim poveznicama. Dijeleći vlastite darove i govoreći i slušajući priče koje nas povezuju, dolazimo do takve interakcije. Young dodaje: da trebamo imati moralnu poniznost i priznati da, iako možda mnogo razumijemo o perspektivi druge osobe kroz njezinu komunikaciju  i kroz konstrukciju koju smo napravili , uvijek postoji i ostatak, mnogo toga što ne razumijemo.(str. 53)

To znači da prakse koje naglašavaju racionalno i izračunljivo (kao što je slučaj s demokratskim promišljanjem i orijentacijom zadatak-cilj koje prevladavaju u birokratskim institucijama i što Habermas (1984) naziva sustavima),  trebaju biti nadopunjene procesima i narativima koji podržavaju lucidne i relacijske strane izgradnje zajednice i stvaraju nove potpore za životni svijet. Young (2000) raspravlja o komunikacijskoj demokraciji kao o trima načinima komunikacije: pozdrav, retorika i pričanje priča.

Treba dati ljudima priliku da propovjedaju o iskustvima i dijele mišljenja jer se na taj način potiče društvena mudrost iz različitih perspektiva. Jasno je da se ne radi o uvođenju novih praksi,  već davanju mogućnosti podređenim i marginaliziranim da na legitimnom javnom prostoru vode razne oblike diskusija na koje se tradicionalno gledalo sa sumnjom. To će pokazati otvorenost za multivokalnost i pomoći ljudima u interakciji i u  komuniciranju i dijeljenju društveno utemeljenog znanja kao nužnog doprinosa suradnji u rješavanju problema zajednice – važan aspekt globalnog građanstva. U tom smislu, identifikacija potreba trebala bi biti dijaloška i vođena vrijednostima socijalne pravde. Ne bi se trebali oslanjati samo na stručnjake ,već je bitno da se i lokalno i stručno znanje smatra jednako vrijednim doprinosom. Ono što je potrebno je multivokalnost i međuovisnost kao globalna etika koja se ne temelji na idealističkim, ružičastim naočalama, već na čvrstom razumijevanju stvarnosti koja se suprotstavlja jednini, djelomičnoj i tamnoj boji neoliberalizma.

Društveno korisno učenje kroz globalizam

Slušanje vlastitih dubokih potreba i slušanje stvarnosti i potreba drugih postaje središnji cilj društveno korisnog učenja. Što da vam kažem, moji čitatelji i moji učenici o ovoj svrsi i kako se s njom susrećem? Isprva sam stvorio popis. Onda sam pomislio na dvije priče.

Okolnosti i pripadnost. Stojim u hodniku škole, blizu glavnog ulaza, čekajući srednjoškolce, kao što sam to činio mnogo puta prije. Zazvoni zvono i prazan hodnik je iznenada pun mladih ljudi koji se pozdravljaju, smješkaju, grle, prepoznaju se i sretni su zbog toga, zaboravljajući da idu onome što mi zovemo mijenjanjem razreda. Stojim izvan tog trenutka, odvojen od njega na mnogo načina. A ipak se i ja smiješim, ugodno osjećam kaos,  život, kao što nisam bio kad sam prvi put došao. Nikad neću ovdje pripadati, a granice povjerenja uvijek će trebati preraditi i popraviti. Ali imam toliko priča za ispričati, dobrih priča i teških priča, priča o učenju. Taj mi je prostor postao iskustvo kroz moje iskustvo, a vremenom je to promijenilo mene i priče koje ispričam. Ovdje ne pripadam, ali dugoročne veze učinile su te prostore i ljude u njima poznatim i ublažile osjećaj stranosti. Brinem o ovom mjestu i ljudima u njemu.

Učenje za globalnu pravdu

Ovo nije moja osobna priča, ali sam se s njom povezao, na neki način. To je priča o skupini srednjoškolaca i mreži povezanosti koju su tkali sa svojim pitanjima i potrebama.  Kroz projekt nakon škole u malom, protestantskom gradu u ruralnom Tennesseeju, učitelji i učenici pokušali su shvatiti golemost holokausta (http://www.marionschools.org/ holocaust / index.htm). Učeći putem Interneta da su Norvežani zakačili spajalice na njihove revere kako bi simbolizirali njihovo “vezanje” u znak protesta protiv nacista, učenici su odlučili prikupiti 6 milijuna spajalica, po jednu za svaku osobu ubijenu u holokaustu. Njihova web stranica privukla je pozornost preživjelih iz holokausta i njemačkih novinara na području Washingtona. Kako je projekt postao poznat, drugi su se uključili, i počele su se pojavljivati spajalice, naposljetku iz 49 država i 19 zemalja, svaka s imenom i pričom o članu obitelji koji je umro u logorima. Ljudi u gradu su počeli razgovarati ne samo o holokaustu, već i o lokalnim i osobnim pitanjima. Učenici su počeli prikupljati spajalice, jer nisu mogli shvatiti veličinu holokausta i zatražili su, iz vlastitih potreba, način da je iskuse. Ono što se kasnije dogodilo govori o želji za dijeljenjem onoga što jesmo i snažnim učenjem koje dolazi kada proširujemo svoja shvaćanja i naše svjetove tako što se približavamo jedni drugima.

Autor:

Novella Zett Keith

Temple University