Društveno korisno učenje

Aktivnosti društveno korisnog učenja brojne su, a u odnosu na to tko je uslužen i na koji način, razlikuju se izravne i neizravne usluge, pristup zastupanja/zagovaranja te istraživanja temeljena na zajednici.

Model iskustvenog učenja nastao je 1967. godine u Sjedinjenim Američkim Državama pod nazivom “service-learning“ a za sam naziv zaslužni su predstavnici odbora Southern Regional Education Board-a, Robert Sigmon i William Ramsey. S novim valom razvoja modela mijenjalo se i njegovo nazivlje, no srž je uvijek ostala ista - odnosio se na učenje koje se stječe iskustvom tj. zalaganjem studenata u zajednici. 

Center for Service Learning & Academic Internships (2001) ističe osam ključnih elemenata svakog DKU-a koji se referiraju na ono što bi studenti trebali znati i moći učiniti kao rezultat sudjelovanja u nekom od oblika društveno korisnog učenja.

Društveno korisno učenje, za razliku od tradicionalne prakse i rada na terenu te drugih primjena naučenog na studiju, stavlja naglasak na podjednaku korist studenata i organizacija kroz zajedničku suradnju pri ostvarenju različitih ciljeva.

Rezultati istraživanja diljem svijeta ukazuju na mnogobrojne dobiti ove inovacije u nastavnom procesu. Prije svega, ta dobit se odnosi na bolje usvajanje nastavnog sadržaja te sveobuhvatnije stjecanje iskustva studenata za svoju buduću profesiju.

Ako je društveno korisno učenje toliko vrijedno, zašto se ne bi tražilo od svih učenika? Ova su pitanja postavljana više puta, uglavnom od strane predsjednika i prorektora koji su se uvjerili u vrijednost društveno korisno učenja za učenike i zajednice

Kvantitativne informacije su ključne za izgradnju svijesti i prikupljanje podrške za pitanja zajednice. Temeljita analiza podataka pruža konkretan pristup za procjenu, planiranje i provedbu projekata u zajednici.