Društveno korisno učenje (eng. Service learning, Community based Learning, Community based Service Learning) je nastavna metoda kojom studenti „strukturirano znanje i vještine stečene na akademskom kolegiju primjenjuju na razvoj projekta kojim se rješava neki konkretan društveni problem, s ciljem obogaćivanja procesa usvajanja znanja kroz kritičko promišljanje o složenim uzrocima društvenih problema i međusobnu suradnju na zajedničkom projektu“.
Odnosno, DKU je inovativna nastavna metoda jer mijenja iskustvo učenja i podučavanja — kako za studente, tako i za nastavno osoblje. U samoj srži metode je ideja povezanosti sveučilišta i društva u kojem se ono nalazi, transfer znanja koji obogaćuje sve uključene strane i činjenica da visoko obrazovanje dobiva mogućnost — aktivno i pozitivno — utjecati na okolinu oko sebe. Komponenta učenja i komponenta društvenog rada moraju tvoriti zaokruženu cjelinu u čijem je središtu angažman studenata na projektu koji odgovara na stvaran, aktualan problem, a temeljno znanje crpi iz kolegija. Stoga, za provedbu programa društveno korisnog učenja presudno je da je ono povezano s obrazovanjem te da se, s jedne strane, temelji na kurikulumu, a s druge na ostvarivanju dobrobiti za zajednicu. Ukratko, usmjereni društveno koristan rad u odabranoj organizaciji izvan obrazovne ustanove poboljšava usvajanje znanja, a učenje doprinosi društveno korisnom radu. Važno je da se pritom ocjena kolegija temelji na rezultatima učenja, a ne na rezultatima rada.
Studentski angažman u partnerskoj organizaciji, pomaže da studenti bolje upoznaju realne prilike u društvu te osobito lakše razumiju i usvoje teoriju dobivenu na određenom kolegiju. Postoji mnogo načina na koji studenti mogu biti angažirani, no prije svega je važno reći da je iznimno važno razlikovati DKU od stručne prakse i volonterskog rada. Naime, volonterski je rad usmjeren na opće dobro, no nedostaje mu jasna veza s akademskim kurikulumom, vrlo često nje niti nema. Stručna praksa ili stažiranje mogu pak biti povezani s kurikulumom, no nerijetko nedostaje komponenta društvene odgovornosti, građanskog angažmana i povezanosti s potrebama zajednice.
Tri načela, odnosno kriterija o kojima ćemo više doznati na konkretnim primjerima, a koji moraju biti zadovoljeni kako bismo program DKU-a smatrali uspješnim su:
a) Realnost: studentski se angažman mora temeljiti na detektiranim i prethodno istraženim realnim problemima i potrebama u određenoj zajednici.
b) Recipročnost: mora se osigurati razmjena znanja u kojoj su sve uključene strane na dobitku.
c) Refleksija: mora se osigurati revidiranje veze između angažmana i obrazovnog sadržaja.
U konačnici, u projektima DKU-a mijenja se način učenja, način stjecanja znanja u kojem studenti postaju ravnopravni akteri usmjereni na proaktivno promišljanje svijeta oko sebe i kritičko razmišljanje. Ovakav način rada studentima olakšava istovremeno uključivanje u društvene i poslovne procese jer su primorani surađivati s organizacijama izvan obrazovnog sustava, što ne samo da može omogućiti osiguravanje prvog zaposlenja, već je u skladu s načelima Bolonjskog procesa koji se uhvatio u koštac s problemom usvajanja teorijskog znanja, bez praktičnog iskustva koje odgovara na odabrane društvene probleme.
Ključna komponenta društveno korisnog učenja je integracija. Sve aktivnosti koje studenti odaberu provesti moraju preispitivati, utvrđivati, ilustrirati, potvrđivati, proširivati ili dovoditi u pitanje nastavne materijale i znanje koje osigurava kolegij.
Dijagram društveno korisnog učenja:
Izvori: