Kofi Annan, bivši glavni tajnik UN-a, u svojem je govoru na 54. godišnjoj konferenciji Odjela za informiranje javnosti i nevladinih organizacija 2001. istaknuo da mnoge zemlje često smatraju volontere okosnicom društva. Smatra da bi se vlade trebale oduprijeti svojoj navici da nevladine udruge smatraju suparnicima, te priznati vrijednost njihova doprinosa stvaranju boljeg društva, a da sama budućnost građanskog aktivizma uvelike ovisi o razvijanju volonterstva.

Volonterstvo se može odrediti kao besplatno obavljanje neke službe; dakle neplaćeno, neprofitno, te prije svega dobrovoljno djelovanje koje ima različite pojavne oblike. Njegovi počeci sežu do 1920., kada su Pierre Cerosole i Hubert Parris u Francuskoj osnovali prvu međunarodnu grupu volontera, obnavljajući selo Esne razoreno u I. svjetskom ratu. Sa sličnim se ciljevima javljaju i volonterska udruženja nakon II. svjetskog rata, a 1948. godine UNESCO osniva Co-ordinating Comittee of International Voluntary Service, koji je od tada krovna organizacija svih volonterskih udruga.

Od tada pa do današnjih dana osnovane su još mnoge udruge i donesen čitav niz različitih dokumenata i preporuka vezanih uz razvijanje i poticanje volonterskog rada. Vrlo važan doprinos istome dali su Ujedinjeni Narodi (Generalna Skupština) proglasivši 2001.godinu Međunaronom godinom volontera, a 2011. godina proglašena je Europskom godinom volontera od strane Vijeća EU.

Bez obzira na različita vremena i uvjete razvoja volonterstvo održava kontinuitet svog cilja: neprofitnog rada usmjerenog na dobrobit zajednice ili pak cjelokupnog društva, koji, shodno tome, može podrazumijevati djelovanje na lokalnoj, regionalnoj ili globalnoj razini.

Tako ga Begović definira kao „neprofitnu i neplaćenu aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti zajednice ili cijelog društva, a koje se javlja u različitim oblicima te uključuje lokalne i općenarodne volonterske pothvate“. Javlja se, prije svega, kao rezultat slobodnog izbora i na taj način promiče odgojnu vrijednost rada, jer, ne odstupajući nimalo od značenja samog pojma, ono se protivi bilo kakvom iskorištavanju volontera kao besplatne radne snage i na taj način u središte stavlja pojedinčevu osobnu volju i motivaciju.

Volontiranjem se, u smislu Zakona o volonterstvu Republike Hrvatske, smatra „dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe na način predviđen ovim Zakonom, bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno“.

Ono što je zajedničko svim definicijama jest pozitivno shvaćanje volonterstva kao građanske vrline koja inicira promjene u društvu, izgrađujući ljudski potencijal i jačajući osjećaj solidarnosti.

Stoga je u njegovo unaprjeđenje potrebno uložiti mnogo napora, kroz djelovanje različitih udruga i organizacija civilnog društva, lokalnih i državnih vlasti, medijskih kampanja, ali i svijest građana – pojedinaca.

Izvori:

1. Miliša,Zlatko, Odnos mladih prema volontiranju, radu i slobodnom vremenu, 2008.
2. Begović, Hrvojka, O volontiranju i volonterima-volonterkama, Zagreb, 2006.
3. Annan, Kofi , Nevladine organizacije danas: raznolikost volonterskih iskustava, Civilno društvo, 2005.
4. Vidović, Tea, Volonterstvo u hrvatskom društvu: percepcija i budućnost volontiranja
5. Zakon o volonterstvu, (NN 58/07)