Model iskustvenog učenja nastao je 1967. godine u Sjedinjenim Američkim Državama pod nazivom “service-learning“ a za sam naziv zaslužni su predstavnici odbora Southern Regional Education Board-a, Robert Sigmon i William Ramsey. S novim valom razvoja modela mijenjalo se i njegovo nazivlje, no srž je uvijek ostala ista – odnosio se na učenje koje se stječe iskustvom tj. zalaganjem studenata u zajednici. 

Korijeni društveno korisnog učenja sežu na sami početak 20. stoljeća, točnije 1903. godine, kada znanstvenik i pragmatičar John Dewey, u suradnji s kolegama i studentima, objavljuje niz radova kojima nastoji utvrditi intelektualne temelje DKU-a. U dijelima “Demokracija i obrazovanje” (1916.), te “Iskustvo i edukacija” (1938.), kao žestoki zagovornik iskustvenog učenja, ističe kako je mješavina obrazovanja i osobnog iskustva referentni okvir učenja, tj. iskustvo s pripadajućom refleksijom osnova je učenja, a DKU upravo daje iskustvo i potiče na promišljanje. Dewey je među prvim kritičarima tradicionalnog obrazovanja jer vjeruje kako se teorijsko znanje od strane učenika smatra beskorisnim i, shodno tomu, brzo zaboravlja zbog nepovezanosti s realnim životnim situacijama. Prvi je zagovarao aktivno sudjelovanje studenata u nastavnom procesu, u skladu s vjerovanjem kako je najbolji način učenja upravo učenje iz osobnog iskustva, te da tako utemeljena znanja imaju veću vrijednost i održivost, a upravo bi osmišljavanje nastavnih aktivnosti bio dobar poticaj za uključivanje studenata u život zajednice. Razvoj kurikuluma orijentiranog na stvaranje problemskih situacija i učenje rješavanjem problema, za Deweyja je značilo priliku za aktivnim sudjelovanjem studenata, kao i provjerom i primjenom stečenih akademskih znanja u raznolikim društvenim uvjetima.

Okolnosti u kojima se razvijalo DKU vezane su za sredinu 20. stoljeća (nakon 2. Svjetskog rata) kada u SAD-u dolazi do osnivanja dobrovoljnih udruga usmjerenih služenju zajednici pod okriljem pokreta za građanska prava (Mirovne snage i Volonteri u službi Amerike-VISTA), u čijim programima sudjeluju mnogobrojni mladi iz cijelog svijeta. Mirovni korpus osnovao je 1961. godine J.F. Kennedy a nekoliko godina kasnije, 1969., njegovi su članovi u suradnji sa sveučilištima i studentima održali konferenciju u Atlanti na kojoj su definirali novi pristup podučavanju – društevno korisno učenje, a koji je odražavao ideje Deweyjeva učenja.

Nacionalni studentski volonterski program (NSVP) osnovan 1970–ih, počinje objavljivati novine The Syntegist, u kojima autor Robert Sigmon iznosi svoje principe, u kojima navodi da bez recipročnosti u odnosu iskustvenog učenja između primatelja (zajednica) i davatelja usluga (studenti i sveučilišta), ne može biti riječ o “pravom” društveno korisnom učenju, s obzirom da i jedna i druga strana uče iz međusobnog iskustva. Takvo shvaćanje ga povezuje s Deweyjem,koji naglašava potrebu za strukturnim promišljanjem (refleksijom) koja vodi studente u prošireni svijet činjenica, informacija i ideja i na takav način obogaćuje proces učenja. Tijekom sljedećih tridesetak godina bilježi se sve šira primjena društveno korisnog učenja na sveučilištima diljem Amerike, ali i cijelog svijeta.

Po značajnosti ističe se i Wingspread Konferencija održana 1989. godine pod pokroviteljstvom Johnson Foundation, na kojoj su, kao rezultat dvogodišnje suradnje sedamdeset pet nacionalnih i regionalnih organizacija, koje su se zalagale za pružanje usluga u zajednici i iskustveno učenje, iznesena Načela dobre prakse društveno korisnog učenja (Principles of good practice for combining service and learning). Nakon iznošenja usvojena su od strane brojnih praktičara diljem zemlje kao temelj za učinkovite programe društveno korisnog učenja u školama i na sveučilištima.

Izvori:

1. Berman, S. (2008). Service Learning – a guide to Planning, Implementing and Assesing Student Projects.
2. Ćulum, B., Ledić, J. (2010). Učenje zalaganjem u zajednici – integracija visokoškolske nastave i zajednice u procesu obrazovanja društveno odgovornih i aktivnih građana.