Jedno od rijetkih istraživanja koje se bavi ovom problematikom provele su autorice Ćulum i Ledić (2011), a jedan od specifičnih ciljeva istraživanja bio je utvrditi pretpostavke poticanja, razvoja i integracije civilne misije sveučilišta u temeljne akademske djelatnosti kroz analizu stavova i vrijednosnih dispozicija sveučilišnih nastavnika u odnosu na koncept civilne misije sveučilišta. Uzorak istraživanja činilo je 570 sveučilišnih nastavnika i suradnika sa svih sedam hrvatskih sveučilišta, a kao metoda korištena je internetska anketa. Ovo istraživanje se provelo u okviru projekta “Sveučilište i vanjsko okruženje u kontekstu europskih integracijskih procesa”. Rezultati pokazuju kako najveći udio sveučilišnih profesora navodi kako bi ih na integraciju civilne misije najviše motivirala zainteresiranost studenata, dok je na drugom mjestu administrativna potpora i infrastruktura, što po nekim autorima (Abes i sur., 2002; Stacey i Foreman, 1999; Ward, 1996, prema Ćulum i Ledić, 2011) ukazuje na potrebu dodatne administrativne podrške u procesima planiranja, pripreme, provedbe i evaluacije novog načina rada.

Nadalje, skupine koje su se iskazale naklonjenije ovoj misiji su sveučilišni nastavnici društveno-humanističkih područja i umjetničkih područja, nastavnici u znanstvenonastavnom zvanju, te je prevladavajući spol ženski. S obzirom na iskazanu razinu motiviranosti, ovaj podatak je vrlo važan za ideju uključivanja društveno korisnog učenja na studije pomažućih profesija. Iako su spomenute skupine nastavnika iskazale naklonjenost ostvarenju 3. misije sveučilišta, istraživanje koje je provedeno na ovu temu također je pokazalo kako nisu skloni integraciji civilnog zalaganja kroz redovne nastavne aktivnosti (primjer kada je društveno korisno učenje obvezna sastavnica kolegija). Ta spoznaja upućuje kako isti vrednuju druge obrazovne ciljeve na višoj razini značajnosti od onih povezanih s civilnom misijom (razvoj motivacije, znanja i vještina za rješavanje problema u zajednici). S obzirom na navedeno može se zaključiti kako je važnost civilne misije sveučilišta i dalje zapostavljena u dovoljnom obimu, čak i kod sveučilišnih nastavnika koji imaju viziju integracije društveno korisnog učenja u nastavni proces. Iz svega navedenog slijedi kako je akademska zajednica i dalje nedovoljno upućena u relevantnost povezivanja obrazovnih ciljeva i potreba zajednice.

Izazovi s kojima se sveučilišta suočavaju ogledaju se kroz organizacijsku strukturu sveučilišta, koja potiču ili ne potiču aktivnosti civilne misije, ali je vrlo bitna i uloga ljudskih resursa na sveučilištima koji te aktivnosti trebaju promicati (Plantan, 2002, prema Ćulum, 2007). Sveučilišta se prvenstveno poimaju kao mjesta na kojima se razvija stručna ekspertiza, a zakonske odredbe koje uređuju participiranje u upravljanju, transparentnost u procesu donošenja odluka te regulative zaštite prava studenata i nastavnika često su u neskladu s  realnošću i aktualnom praksom. Također, administrativno i nastavno osoblje promatra mnoge aspekte aktivnog uključivanja u zajednicu (volontiranje, izlazak na izbore, sudjelovanje u sveučilišnim organizacijama) osobnom stvari studenata (Ćulum, 2007).

Moguće je kako upravo ključni subjekti poput sveučilišnih nastavnika smatraju da je velik dio aspekta aktivnog građanstva zadovoljen osobnim izborom studenta, te da se njihovi napori (poput uvođenja nove nastavne metode) mogu bolje iskoristiti kroz do sada prihvaćen angažman ulaganja u tradicionalne obrazovne ciljeve. Viša razina značajnosti tradicionalnih obrazovnih ciljeva u odnosu na obrazovne ciljeve povezane s civilnom misijom sveučilišta može se objasniti i dosadašnjom putanjom razvoja visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koja je s obzirom na povijesna događanja i nedavni ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, bila nešto sporija u kontekstu usklađivanja standarda i uvođenja inovacija u sustav visokoškolskog obrazovanja u odnosu na druge zemlje u Europi. Sustav obrazovanja, kojemu je cilj reprodukcija društva znanja usmjerenog na cjeloživotno učenje, uvelike ovisi o stabilnosti gospodarske situacije i transparentnosti ulaganja državnih proračuna u ljudski kapital. Politika i obrazovanje usko su povezani kroz sustav financiranja na način da politika određuje prioritete u koje će uložiti novčana sredstva. Bez obzira na izvor financiranja, dužnost je viših obrazovnih institucija isticanje potreba koje procjenjuju prioritetima, te iznalaženje načina na koji te potrebe mogu kolizirati s potrebama zajednice. Bolja suradnja među sustavima značila bi i bolju povezanost, planiranje i procjenjivanje potreba, prvenstveno kroz povećanje obima istraživanja, koja bi dala empirijske dokaze o prednostima uvođenja novog oblika podučavanja. Takva metoda podučavanja za posljedicu ima kvalitetniju radno-obrazovnu snagu senzibilnu na potrebe zajednice.

Pitanje koje postavljaju autori publikacije “Promjene u akademskoj profesiji: odgovor na izazove u društvu“, a koja se temelji na istraživačkom radu provedenom na Filozofskom fakultetu u Rijeci u okviru projekta “The Academic Profession and Societal Expectations: Challenges for University Civic Mission”, Ćulum i suradnika (2012 godine) jest je li akademski djelatnik (sveučilišni nastavnik) u službi tržišta (obrazovanja) ili se treba zalagati za visoko obrazovanje kao javno dobro? Drugim riječima, trebaju li profesionalna nastojanja akademskog djelatnika nadilaziti pripremu studenata za uspjeh na tržištu rada? Odgovor je da dakako trebaju, i to potpuno neovisno o njihovom osobnom poimanju dostatnosti ulaganja i poticanja građanskog angažmana studenata.

Demokratizacija društvenih vrijednosti u vremenu nakon 2. Svjetskog rata, kao posljedica informatičke tehnologije, povećanja broja studenata i njihove zainteresiranosti za studiranje na više raznovrsnih sveučilišta, kao i udruživanje u političke i ekonomske integracije zemalja na pojedinim kontinentima, dovodi do potrebe da se pronađe način ocjenjivanja konkurentnosti visokoškolskih ustanova unutar nacionalne, ali i međunarodne dimenzije. To znači da konkurentnost, kao ekonomska potreba, navodi sveučilišta na neprestani napredak i poboljšavanje radnih procesa (Mencer, 2005) Govoreći o kvaliteti visokoškolske nastave koja je usko povezana s pojmom konkurentnosti na globalnom tržištu, možemo istaknuti kako se sam pojam kvalitete promatra s većeg broja stajališta, ovisno o broju zainteresiranih korisnika (vlada, studenti, sveučilišno osoblje, poslodavci, javnost). Za svakog pojedinog korisnika pojam kvalitete visokog obrazovanja ima svoje značenje u odnosu na svrhu koju zadovoljava sa gledišta tog subjekta (npr. studenti kvalitetu studiranja vežu uz doprinos studiranja osobnom razvitku, dok javnost promatra obrazovni proces kao proizvodnju kvalificirane radne snage). Ono što je bitno istaknuti u tom subjektivnom gledištu jest da svi subjekti svojim djelovanjem, u većoj ili manjoj mjeri, utječu na njeno održavanje. U njenom nastanku, održavanju i razvijanju sudjeluju država, nastavnici, administrativno osoblje, poslodavci, studenti i ostale interesne profesionalne skupine (Mencer, 2005).

Kako bi istaknuli važnost primjene sustava osiguranja kvalitete, potrebno je navesti njene ciljeve na jednostavan i prepoznatljiv način. To su prije svega unapređivanje procesa podučavanja i učenja, unapređivanje istraživačkih aktivnosti, jačanje autonomije visokoškolskih institucija, pronalaženje načina za razvitak visokog obrazovanja te informiranje zainteresiranih društvenih subjekata (Mencer, 2005). U prilog tome da je konceptualizacija civilne misije sveučilišta tek u začecima u RH govori i podatak da se analizom 79 dokumenata primarne zakonske regulative visokog obrazovanja, zapisnika sa sjednica Rektorskog zbora te dokumenata koji usmjeravaju i opisuju visoko obrazovanje u RH, došlo do zaključka kako od 7 sveučilišta u RH samo tri Imaju izrađene dokumente koji jasno naglašavaju da se radi o strateškim smjernicama razvoja, a to su Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Rijeci i Sveučilište u Zadru. Utvrđeno je kako sveučilišta u svojim temeljnim dokumentima najmanje promiču doprinos razvoju zajednice kroz nastavnu i istraživačku aktivnost, a najviše se ističe koncept upravljačke aktivnosti (Ćulum i Ledić, 2010).

Analiza statuta sveučilišta upućuje na to kako se niti u jednom ne ukazuju načini reguliranja pitanja civilne misije sveučilišta, tj. nije pronađen niti jedan članak koji se bavi pitanjem civilnog zalaganja sveučilišta. Iako su statuti u velikoj mjeri usklađeni sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ta usklađenost podrazumijeva tek deklarativno preuzimanje odredbi navedenog zakona (Boyer, 1990, prema Ćulum i Ledić, 2010). Pozivajući se na Ostrander (2004), autorice Ćulum i Ledić (2011) naglašavaju kako bi se kroz slijedeće elemente: poučavanje i učenje studenata, istraživačke prioritete (koji se definiraju u suradnji sa zajednicom), transformaciju kurikuluma te produkciju novoga znanja trebao promatrati cijeli koncept civilne misije u korelaciji odnosa sveučilišta i zajednice.

Ovo su neki od prijedloga aktivnosti kojima bi se ojačala integracija civilne misije sveučilišta, a sveučilišnim nastavnicima pružila podrška tijekom integracije novog načina rada (Ćulum i Ledić, 2011). Ovi zajednički elementi izdvajaju se kao okosnica cjelokupnog napora integriranja društveno korisnog učenja u visokoškolsko obrazovanje:

• poticanje civilnog zalaganja studenata putem nastave
• istraživanje i niz aktivnosti zalaganja u zajednici
• analiza i revizija institucionalnih okvira vrednovanja civilnog zalaganja u zajednici za sve članove sveučilišne zajednice
• osiguranje jednake primjene visokih akademskih standarda izvrsnosti u procjeni vrednovanja dostignuća civilnog zalaganja
• poticanje međusektorskih partnerstva
• poticanje razvoja partnerstva i partnerskih projekata s predstavnicima iz javnog i neprofitnog sektora
• uspostava partnerstva i partnerskih projekata s osnovnim i srednjim školama
• podupiranje organizacija koje se bave razvojem visokog školstva na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razni
• dokumentiranje i diseminiranje informacija o civilnom zalaganju predstavnika sveučilišne zajednice te razmjena primjera dobre prakse
• razvoj suradnje s relevantnim društvenim institucijama, inicijativama i organizacijama civilnog društva
• razvoj suradnje s medijima

S obzirom da se ova akademska djelatnost još uvijek dovoljno ne vrednuje u kontekstu razvoja visokog obrazovanja u Hrvatskoj, potrebno je potaknuti obrazovne institucije na razmatranje svih dobiti koje su razlog osnaživanja civilne misije sveučilišta. Neki od ključnih razloga za ovaj poticaj koje autorice Ćulum i Ledić (2011) ističu su: aktualni problemi društva, tržišna orijentacija suvremenih sveučilišta, kritika akademskoga znanja, slab poticaj srednjoškolskih programa obrazovanja za aktivno građanstvo te nizak stupanj civilnog zalaganja. Visoko školstvo je iz navedenih razloga postalo metom kritičara koji se slažu oko konstatacije da studenti napuštaju sveučilišta bez razvijenih kompetencija aktivnog građanina. Akademska istraživanja često ne odgovaraju potrebama zajednice, a sveučilišta su, kao ključne obrazovne institucije, nedovoljno osjetljiva na probleme suvremenog društva.

Izvori:

1. Ćulum, B. i Ledić, J. (2011). Sveučilišni nastavnici i civilna misija sveučilišta; Filozofski fakultet u Rijeci
2. Stanisavljević Jelena, Društveno korisno učenje u visokoškolskom obrazovanju, Sveučilište u Zagrebu