Sveučilišta predstavljaju ključan čimbenik u kulturnom, gospodarskom i društvenom razvoju neke zemlje. Misija sveučilišta nikada nije bila statična već se mijenjala ovisno o društvenim potrebama, ponajprije kroz okvire povijesnog, političkog i ekonomskog konteksta, te se zbog toga i različito interpretirala (Ćulum i Ledić, 2011). Ona se može jedino obavljati u interakciji s društvenom zajednicom, jer tako sveučilišta mogu promicati socijalni utjecaj vlastite obrazovne, znanstvene i umjetničke djelatnosti.
Prema zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokomobrazovanja, visoko obrazovanje se temelji na otvorenosti visokih učilišta prema javnosti, građanima i lokalnoj zajednici, uzajamnosti i partnerstvu pripadnika akademske zajednice, interakciji s društvenom zajednicom i obvezi sveučilišta, veleučilišta, visokih škola i javnih znanstvenih instituta da razviju društvenu odgovornost studenata i drugih članova akademske i znanstvene zajednice(članak 4).
Sveučilišta danas djeluju u društvenom kontekstu koji im otežava usmjerenost na akademske djelatnosti poput podučavanja i istraživanja, a naglasak se stavlja na težnju da budu poduzetničko orijentirane i tržišno relevantne institucije (Clark, 2004, Geiger, 2004, Altbach, 2008, prema Ćulum i Ledić, 2010). Altbach (2008, prema Ćulum i Ledić, 2011) naglašava da je uska suradnja akademske djelatnosti s gospodarstvom kroz tržišno orijentirane akademske tendencije razlog za brigu, s obzirom da sveučilišta gube karakter društvene institucije javnog dobra.
Uz nastavu i istraživanje kao prve dvije misije, 3. misija sveučilišta ima za cilj unaprijediti kvalitetu života u zajednici, te obrazovati odgovorne građane osjetljive na potrebe zajednice u kojoj žive. Način na koji se ovaj cilj može postići jest integracija modela društveno korisnog učenja u nastavu. Time sveučilište, sa svim svojim subjektima, uključuje potrebe zajednice u izvedbu nastavnih programa kolegija i istraživačke aktivnosti (Ćulum i Ledić, 2011, prema Polić i Zloković, 2013).
Akademska zajednica posljednjih desetak godina razvija niz inicijativa kojima nastoji integrirati civilnu misiju sveučilišta i na taj način obrazovati nove mlade snage kao društveno odgovorne i aktivne građane. Većina hrvatskih sveučilišnih nastavnika 3. misiju sveučilišta smatra iznimno značajnom. Učenje zalaganjem u zajednici jedan je od modela pomoću kojeg se može realizirati tzv. “civilna misija“ sveučilišta. Zakon kojim je ona regulirana jest “Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju“(2003), u kojemu je istaknuto kako se visoko obrazovanje temelji na “otvorenosti visokih sveučilišta prema javnosti, građanima i lokalnoj zajednici“ kao i “sveučilišnom interakcijom s društvenom zajednicom u cilju razvoja društvene odgovornosti studenata“. Iako su ova načela civilne misije jasno istaknuta, i dalje se ne razvijaju sustavno, odnosno ostaje nejasno na što se točno odnosi interakcija s društvenom zajednicom, te što konkretno znači djelovati u skladu s potrebama zajednice (Ćulum i Ledić, 2010).
Sveučilišni nastavnici igraju središnju ulogu u procesu integracije i promocije civilne misije sveučilišta (Kendall, 1990, prema Ćulum i Ledić, 2011) te će uspješnost razvoja misije upravo ovisiti o njihovim stavovima o civilnoj misiji, kao i njihovoj spremnosti na promjene u svom nastavnom i istraživačkom radu.
U hrvatskoj istraživačkoj zajednici do sada se nije iskazivao veći interes za koncept civilne misije sveučilišta,te se nalazi malo podataka o djelovanju sveučilišta u tom kontekstu.
IZVORI: